Proložac se nalazi na sjeveroistočnoj strani Imotsko-bekijskog polja. Prozvan je po kanjonu potoka Suvaja.
Klima je u Prološcu sredozemna, s blagim zimama i vrućim ljetima.
Pet je naselja u sastavu općine (stanje 2008.), to su: Donji Proložac, Gornji Proložac, Postranje, Ričice i Šumet. Najveći i najnapučeniji je Donji Proložac u kojem se i nalaze centralne općinske, obrazovne i vjerske ustanove.

Gustoća naseljenosti 2001.godine iznosi 82,57 stanovnika/km² i niža je od gustoće naseljenosti 1991. godine kada je iznosila 87,90 st./km². Prostor općine spada u slabije naseljena područja, popis u travnju 2001. godine ustanovio je na području općine Proložac 4510 stalnih stanovnika, što čini 0,97% stanovnika Županije.Od osnivanja općine tradicionalno je na njenom čelu HDZ.

U Prološcu se tradicionalno svake godine slavi kršćanski blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza. Misno slavlje na otvorenome u Prološcu najveće je u cijeloj Imotskoj krajini te među najvećima u Republici Hrvatskoj. Kulturna su događanja nerijetko vezana za župu. Tako se na poseban način ističu, sada već tradicionalne božićne žive jaslice. U tom projektu sudjeluje 200-tinjak mještana. Ovaj događaj privuče stotine mještana, žitelja Imotskog kraja, pa i susjedne Hercegovine.



Povijest

Prostor Prološca naseljen je od prapovijesti o čemu svjedoče nalazi iz mlađeg kamenog doba. Ilirsko pleme Delmati je prvi poznati narod koji je obilježio ovo područje, a iz čijeg su doba pronađeni brojni nalazi nakita, oružja i oruđa. Na ilirskoj gomili na Kokića glavici Proložani su na su se okupljali na sv. Marka i sa tog su mjesta blagoslivljana polja.

Ilirsko su stanovništvo pokorili Rimljani čijim dolaskom počinje važno razdoblje u povijesti prološkog kraja. Rimsko je razdoblje obilježeno gradnjom cesta koje su premrežile čitavo imotsko područje. Jedna od ključnih regionalnih prometnica vodila je od Studenaca preko Prološca u Imotski i Drinovce, a odvojak ceste Narona - Salona išlo je iz Novae (Runovići) preko Prološca i Vinjana u Duvanjsko polje.Dio povjesničara smatra da se nepoznat položaj rimskog naselja Billubium treba tražiti na mjestu današnjeg Prološca.U rimsko doba Proložac je bio veliko mjesto sudeći po brojim arheološkim nalazima grobova i nadgrobnih natpisa, novca, fibula, oružja i oruđa...

Među najvažnijima su reljef božice Dijane pronađen na desnoj obali Suvaje kod mlinice u Badnjevicama te brončani kipić božice Izide - Fortune. Kipić je pronađen kod mosta Šarampov i može se datirati u 2. stoljeće, a vjerojatno je izrađen u nekoj od salonitanskih radionica te jedini primjerak nađen na području Dalmacije.

Rimljani su sagradili most peko Suvaje i most u Varošišću, a uz rimsko naselje u Prološcu osnovana je naseobina veterana na području Utopišće, Opačac i Perinuša.

Rimsku vladavinu prekinula je seoba naroda pa je u 6. stoljeću uništen i benediktinski samostan koji je postojao na izvoru Vrljike, a kojeg su, kao i ostala rimska naselja poharali Avari. Na prološkom groblju sv. Mihovila pronađeni su ostaci starokršćanske predromaničke crkve i groblja. U vrijeme hrvatskih narodnih vladara područje Prološca pripadalo je župi Imoti koju spominje bizantski car Konstantin Profirogenet. Važna srednjovjekovna tvrđava na području imotske krajine bila je Badnjevica u Prološcu.

U drugoj polovici 14. stoljeća hrvatsko - ugarski kralj Ljudevit Anžuvinac dao je velikašu Ivanišu Nelipiću područje Huma od Neretve do Cetine s kastrumima Norin i Imotski. Time su Nelipići učvrstili svoju vlast na području Imotske krajine. Nelipići su oko 1300. podigli samostan na izvoru rijeke Vrljike koji se 1343. prvi put spominje u dokumentima.

Prvi spomen mjesta Proložac datiran je 19. veljače 1444. u povelji hercega Stjepana Vukčića Kosače kojom je aragonsko - sicilijski kralj Alfons V. potvrdio hercegove zemlje u njegovom sukobu s bosanskim kraljem Stjepanom Tomašom Ostojićem. Iz povelje je vidljivo da Proložac ima vlastitu župu Podstranje. Proložac se spominje i u korespondenciji Stjepana Vukčića Kosače i cara Fridricha III te ponovo s Alfonsom V.

Nakon turskog osvajanja Bosne, a osobito nakon pada Hercegovine, pojačava turski pritisak na prostor Imotske krajine. Padom Imotskog 1493. godine, cijela krajina dolazi pod tursku vlast koja je trajala 224 godine. Nakon osvajanja, Proložac naseljavaju turski upravitelji, službenici, vojnici, zaslužne obitelji koji zauzimaju najplodnija zemljišta. Za dataciju prelaska franjevaca u samostan na Prološkom blatu nedostaju povijesni dokumenti pa se kao vrijeme prelaska navodi 15. stoljeće pred dolazak Turaka, zatim 1514. te 1566. godina.

Nakon što su Mlečani, krajem 17. stoljeća, uz pomoć domaćeg stanovništva, protjerali Turke iz sela omiškog zaleđa, mletačka je vlast započela s poticanjem stanovnika imotskih i radobiljskih sela na zbjeg na područje Zadvarja. Sačuvan je popis proloških obitelji koje su 1685. izbjegle u Slime. Njihove posjede zauzele su obitelji doseljene uglavnom iz zapadne Hercegovine. U početku bečkog rata (1683 - 1699) popravljaju se sve dalmatinske tvrđave, uključujući i prološku. 1686. Proložac se pokušao osloboditi od Turske vlasti i pripojiti se Mlečanima. Proložac, Vinjani, Runovići, Zagvozd i Župa tražili su zaštitu Mlečana, no oni su ih Karlovačkim mirom 1699. vratili Turcima. Uoči Bečkog rata franjevci su se s Prološkog blata sklonili u Makarsku pa se opet vratili u samostan na Blatu, a novu seobu stanovnika Imotske krajine 1685. predvodio je fra Mate Juranović. Franjevci su se uoči mletačko - turskog rata 1715. povukli u Omiš i sklonili na imanje Ivice Perinovića - Franceschija blizu vrulje. Tijekom tog rata (1717) oslobođena je Imotska krajina od Turaka, a Požarevačim mirom područje Imotske krajine uključeno je u mletačku Dalmaciju kao Aquisto novissimo (Najnovije stečevine). Mlečani su trebali napuštena područja naseliti novim stanovništvom pa su sklopili sporazum s serdarom Zapadne Hercegovine Matom Alilovićem koji je 1718. preselio 240 obitelji od kojih je dio zauzeo i područje Prološca. 1722. providur Mocenigo naselio je na područje Imotske krajine, uključujući i Proložac, crnogorske obitelji iz istočne Hercegovine. Za zasluge u ratu protiv Turaka Mlečani su nagradili i obitelj Franceschi dodijelivši im zemlju u Prološkom blatu gdje su oni sagradili mlinicu, a cijelo područje nazvano je Perinuša po Ivanu Perinoviću Franceschiju. Obitelj je dobila i crkvu na izvoru rijeke Vrljike, gdje je bilo staro Gospino svetište, koju je obitelj obnovila te je od makarskog biskupa dobila pravo patronata. Zbog patronata, koji je Franceschijima omogućavao biranje kapelana i sakupljanje lemozine za potrebe crkve, Prožani su se godinama sukobljavali s obitelji Francheschi, a spor je završen gradnjom nove crkve na Durmiševcu. 1742. podjeljenaje zemlja koja je pripadala franjevcima tako da su župe Proložac Gornji - Ričice pripale Omišu, a Proložac Donji s Lokvičićima Imotskom.

Početak mletačke uprave obilježila je gradnja Šarampovog mosta (1717 - 1719), a tijekom svoje vlasti Mlečani su poduzimali i radove na isušenju Prološkog polja te su gradili kanale na jezeru i Suvaji što je zabilježio i Julije Bajamonti koji je bio član splitske Agrarne akademije. Ipak, briga za imotski kraj, i za Dalmaciju općenito, bila je nedostatna.

Kratkotrajnu Prvu austrijsku upravu zamijenila je francuska za čije se vladavine (1806. - 1815.) intenzivirala cestogradnja pa je izgrađena važna cesta kroz Imotsku krajinu (Grabovac - Zagvozd - Župa - Raščane). Za francuske vladavine povećala se sadnja voćnih rasadnika i dudova na području Prološca te su se kopali bunari i gradile krušne peći.

Na Bečkom kongresu Dalmacija ponovo dolazi pod austrijsku vlast koja traje do 1918.

Početak austrijske vladavine obilježio je veliki potres koji je zahvatio Proložac u travnju 1827. kada porušila crkva sv. Mihovila na groblju i stara crkva na Vrljici. Tek 1890. godine Austrija je započela s uređivanjem toka Suvaje koje je trajalo 1918. Veliku zaslugu za poboljšanje infrastrukture na području Prološca imao je fra Mate Gnječ koji je uz pomoć općine uredio bunar Dračevac, bunar nasred polja u Postranju, bunar kod Lekinih kuća. Imenovan je predsjednikom odbora za putove, a njegovom zaslugom probijen je put od Šarampova mosta do Studenaca, put Podi - Bušanje, pomagao je uređenje toka Suvaje. Na mjestu uskog pješačkog mosta na Šarampovu, sagrađenim još za Turaka, njegovim je nastojanjem sagrađen novi most kojim se i danas prometuje.








U starijim ispravama i zemljopisnim kartama Proložac je nazivan Brestolac. Na prvi spomen naselja Brestolac i jezera Brestolac na mjestu današnjeg naselja Proložac i Prološkog jezera u jednoj ispravi iz 1279. ugarski kralj Andrija II. je 1217. vlastelinu Andriji od Crucea darovao posjede u blizini Imotskog i to naselje zvano Brestolac. U pratnji kralja Andrije II. nalazio se templarski vitez Poncije od Crucea, a Andrija od Crucea je bio njegov brat. Tada je ugarski kralj Andrija II. krenuo u peti križarski rat, a za namicanje novca za troškove rata prodao je kraljevske krune hrvatskog kralja Zvonimira i kraljice Jelene. Te su se krune čuvale u templarskom samostanu u Vrani, a njima su se krunili i ugarsko-hrvatski kraljevi od 1102. kada je Hrvatska sa Ugarskom stupila u savez. Prijedlog kralju Andriji II. da proda hrvatske krune dao je templarski magistar Poncije od Crucea. Andrija II je za ovog križarskog rata prodao krunu ugarske kraljice Gisele za 140 maraka, a za dvije hrvatske mogao je dobiti znatno više.Isprava kojom je Andriji od Crucea darovan posjed Brestolac (Proložac) nije sačuvana nego je sačuvan prijepis isprave iz 1279. kojom Felix Croy (Cruce) de Chanels ugovara sa stanovnicima Brestolca (Prološca) slobodnu ispašu njihovih konja u šumi zvanoj Weyga, a taj posjed je dobio 1217. pradjed spomenutog Felixa, od ugarskog kralja Andrije II10. U ovoj ispravi se po prvi put u povijesti spominje naselje "Brestolac" (Proložac) i "lac de Brestolac" (Prološko jezero). Da je Brestolac istovjetno naselje sa današnjim Prološcem, a jezero Brestolac istovjetno jezero sa Prološkim jezerom nalazimo potvrdu na više starih zemljopisnih karata. Tako na zemljopisnoj karti Bosne Cantelia da Vignole iz 1689. na mjestu današnjeg Prološca označeno je naselje Brestolac, na karti Jadranskog mora Vicenza Marie Coronellia iz 1688. na mjestu današnjeg Prološca označeno je naselje Brestolac, a na njegovoj karti Dalmacije iz 1695. označeno umjesto Prološca jezero Brestolac i naselje Brestolac, a isto je označeno na njegovoj karti Dalmacije iz 1700. Na zemljopisnoj karti Dalmacije J.B. Nolina iz 1690. umjesto Prološca i Prološkog jezera označeno je naselje i jezero Brestolac, na karti Jadrana iz 1693., koju je izradio G. Sanson, te na njegovoj karti Bosne iz 1697. označeno je umjesto Prološca naselje Brestolac. Na zemljopisnoj karti, koju je izradio Petar Schenk 1705. umjesto naselja i jezera Proložac označeno je naselje i jezero Brestolac, a isto je označeno i na karti Matthausa Senttera izrađenoj 1709. Zadnji put je umjesto Prološca označen Brestolac na karti Dalmacije Johana van der Bruggena izrađenoj 1737.

Alberto Fortis 1774. spominje Brestolac u svom "Putu po Dalmaciji" kojeg je vidio označenog na Cantelievim zemljopisnim kartama: "Nedaleko od ovog mjesta Cantelio, čija se karta Dalmacije smatra jednom od najboljih, stavlja ušće neke rijeke koju odvodi iz jezera kod Prološca, što mu on daje ime Brestolac".

Pitanje naselja Brestole (Brestolac) postavio je 1896. čitateljima "Starohrvatske prosvjete" suplent na katedri za zemljopis Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, koji je na spomen Brestolca naišao u nekoj ispravi. On pita, gdje je u Dalmaciji bio Brestol? Pišući da je to bio gospodski dvorac ili seoska naseobina sa nekom kulom, te spada u novi vijek. Ovaj podatak mu je osobno potreban , a na korist razvitka povijesti domaćeg zemljopisa.

Za Belina nasljednika Stjepana VI (1270-1272) u Hrvatskoj su nastale teške prilike, u to su se doba u Dalmaciji vodile jake borbe među gradovima. One su postale još žešće nakon 1272. za Ladislava III (1272-1290). On nije mario za Dalmaciju. Stoga je ona primila protektorat napuljskog kralja Karla. Ovim neredima okoristili su se hrvatski velikaši Šubići, naročito ban Pavao, koji je 1283. postao pravim hrvatskim banom. Za dinastičkih borbi između posljednjeg Arpadovića Andrije III i Anžuvinca Karla Martela ban je Pavao 1292. dobio od Karla na dar svu Dalmaciju i Hrvatsku. Da bi i kralj Andrija pridobio za sebe Pavla, moćna i utjecajna velikaša i odvojio ga od Anžuvinaca, nije štedio u darovima. On daruje Pavlu svu Dalmaciju i Hrvatsku u nasljedstvo. Ujedno mu je u nasljedstvo dao i bansku čast. Sada je ban Pavao vladao čitavom Hrvatskom, pa tako i Prološcem.


POVIJESNI SPOMENICI

Ostatke prapovijesnih gomila i gradina nalazimo u Prološcu nad Vrbinom, Kokića Glavici, Badnjavicama, Prgometovoj gradini, Zujića gradini, gomile u Šumetu, Postranju i na Mandića kuku, dva zemljana tumula nalaze se u polju na položaju Čanjavice.Tragovi prapovijesnih naselja zamjećeni su na oranicama Banjevca i Podluga na polju u Prološcu. Gradina nad Vrbinom nalazi se između Prološkog Blata i Vrbine, s dvije strane je zaštićena ponorom Prološkog blata (južna) i vrtačom Vrbina (sjeverna), a sa zapadne strane i istočne, suhozidnim bedemima s istaknutim gomilama.Stara je preko 3000 godina, ima i sada očuvane zidove. U njenoj blizini su tri manje prapovijesne gomile, dvije na padini jugoistočno prema Postranju, a jedna sjevernije na kosi Brda.Malo niže tvrđave u Badnjavicama tri su pećine, zvane mala, srednja i velika pećina. One nisu istražene i teško je objasniti jesu li u prastaro doba bile nastanjene. Pred malom pećinom su godine 1895. našli brončano koplje.




Na desnoj obali Suvaje, kod mlinice Ante Olujića u Badnjavicama, pronađena je u hrpi kamenja 1883. zavjetna ploča s basreljefom božice Dijane. Taj se basreljef neko vrijeme nalazio u posjedu Joze Župića Sinjanina, a kasnije ga je kupio Arheološki muzej u Splitu za 25 forinti, što je u ono vrijeme bio veliki novac. On se datira u sredinu 2.st., a smatra se da je to najstarije singirano kiparsko djelo u Hrvatskoj. Visok je 36, a širok 17 cm. Božica koju predstavlja bila je jedno od najpopularnijih antičkih ženskih božanstava. Duje Rendić Miočević je Dijanu iz Prološca ocijenio najsavršenijim prikazom ovog božanstva na našim prostorima.


Spomenik posvećen Mitri pronađen je 1997. u groblju Sv. Mihovila u Prološcu.

Taj spomenik sadrži slijedeći natpis:

Avers

INVIC(to) MITHR(e)
STATI(vs) VRSVS ET VRSINVS
PATER ET FILIVS V(otum) L(ibentes) P(osuerunt)

Prijevod: U pobjedu s Mitrom podižu Vrsus i Vrsijan otac i sin.

Revers
STATI VRSVS ET VRSIVNS
PATER ET FILIVS V(otum) L(ibentes P(osuerunt)

Prijevod: Podižu Vrsus i Vrsijan otac i sin



Ovo perzijsko božanstvo bilo je kratko vrijeme čak i takmac kršćanstvu, da bi u 5.st. nepovratno nestalo.66 Taj kult je iščezao jer je podržavao robovlasnički sustav rimske države i božanski status cara, za razliku od kršćanstva, koje se prema svemu tome postavilo revolucionarno propovijedajući na osnovi Evanđelja socijalnu pravdu i moralnu jednakost svih građana u Carstvu. Tako je kršćanstvo sebi utiralo put do duša ljudi tog vremena pa i u krajevima Dalmacije u to doba.



Zanimljivo je da se ovakav sličan reljef nije našao u Dalmaciji, ali je s kraja 3. i početka 4.st. nađen u Jajcu. Ovo perzijsko božanstvo je krajem 3. i početkom 4.st. u antičkom Prološcu imalo hram (mithreum) što će kazati da je u Prološcu za njegovo bliže ili šire područje, imalo organiziranu općinu svojih vjernika.

Mitraizam je svojim religioznim idejama bio čak i pogodan za Rimsko carstvo, jer nije na rimske carske strukture utjecao destruktivno, pa je uživao i veće privilegije. Zatim je u svom religiozno-socijalnom programu pružao oproštenje grijeha, carevima obećavao prijestolja, a vojnicima pobjede. Ipak, od vlasti i vojske favorizirani mitraizam nije pored kršćanstva mogao biti univerzalna religija, koja je rimskom društvu mogla dati odgovarajući politički i socijalni pravac. Tako je nakon pojave kršćanstva, zajedno s ostalim antičkim kultovima, brzo iščezao.

Na području Prološca nailazimo na veliki broj nadgrobnih spomenika - stećaka, to su nadgrobni spomenici naših pradjedova bez obzira na to kojoj su vjeri pripadali, na većini njih je uklesan križ koji bogumili (patareni) nisu štovali. Stećci su naša specifičnost, takvih nadgrobnih spomenika nema ni u jednoj zemlji, pa ni u Bugarskoj, iz koje se širila bogumilska vjera u naše zemlje. Stećcima je zapadna granica baš Imotska krajina. Stećci su općenito kameni, monolitni, vodoravni ili uspravni nadgrobni spomenici s postamentom ili bez njega. Kvalitetom i kvantitetom nesumnjivo su najbogatija arheološka i kulturna ostavština kasnog srednjeg vijeka na ovom području.

U Prološcu u centru mjesta, na lijevoj strani Suvaje, nalazi se stećak sljemenak, udaljen 50 m od mosta, a okrenut je smjeru jug-sjever. Stećak je slijedećih dimenzija: dužina je u gornjem dijelu 115 cm, u donjem 92 cm, širina u gornjem dijelu iznosi 80 cm, u donjem 68 cm i visina 140 cm. Na južnoj strani stećka uklesan je stilizirani ljiljan, a iznad ljiljana su na izbočenom dijelu strehe trolistovi. Ovaj ljiljan nas navodi na vladanje Anžuvinaca u Hrvatskoj.




Turci su gradili svoje kule po Prološcu (Grabovci, Kraljevići, Olujići, Samardžići, Bonovili, Mikulići itd.). Izgradili su i najvažniju kulu-osmatračnicu u Badnjavicama. Donja kula u Badnjavicama je postojala i prije Turaka.Tvrđava u Badnjavicama nalazi se na brdu zvani Čavao, a sastoji se od donje starohrvatske tvrđave i gornje kule osmatračnice koju su sagradili Turci. Gornja kula-osmatračnica visoka je 12 m i sastoji se od tri kata. Ispod nje se nalaze četiri utvrde jedna iznad druge, koje su povezane vratima i prolazom.Na najvišoj litici je četverokutna kula, a sastojala se od tri kata, odjeljena gredama. Kula je imala više promatračnica i puškarnica tako raspoređenih da su omogućavale promatranje i obranu sa svih strana.

U kulu se ulazilo pomoću ljestava, jer su se vrata nalazila tek na ulazu u prvi kat, nekih 5 m iznad podnožja kule. Oko kule je bila ograda, od koje se danas vide samo kameni ostaci. Između donjih utvrda i gornje kule postojala je lako hranjiva veza pomoću strmog puteljka.U tvrđavi u Badnjavicama za vrijeme turske vladavine je bilo ukupno 12 osoba i to: dizdar (zapovjednik), ćehaja (njegov pomoćnik), imam (muslimanski svećenik), vratar, anbardžija (magaciner), tobdžija i šest vojnika (posadnika).

...