Grad Skradin kao jedinica lokalne samouprave obuhvaća prostor od 186,79 km² na kojem se nalazi 21 naselje Skradin – sjedište Grada, Bićine, Bratiškovci, Bribir, Cicvare, Dubravice, Gorice, Gračac, Ićevo, Krković, Lađevci, Međare, Piramatovci, Plastovo, Rupe, Skradinsko Polje, Sonković, Vaćani, Velika Glava, Žažvić i Ždrapanj.
Cijeli prostor, prema popisu stanovništva iz 2001. god. naseljavalo je 3 986 stanovnika.

Sam Skradin, kao gradsko sjedište, spominje se u pisanim dokumentima više od 2 000 god. kao rimska Scardona, bio je kroz povijest i središte pokrajine i biskupsko sjedište, a danas je pod zaštitom Ministarstva kulture kao zaštićena urbana jezgra.

U Skradinu je vodeni ulaz i ispostava N.P. Krka, ACI marina sa 180 vezova, Gradska uprava, liječnika i stomatološka ambulanta, pošta, poslovnica Jadranske banke, deseci restorana, konoba, caffe barova i trgovina.





Kratak povijesno-geografski retrospekt

Smješten na desnoj obali Krke, srednjovjekovni Skradin je zapravo grad koji je izrastao na temelju rimske Scardone. Grad je to s bogatom i slavnom povijesti koja seže u davno željezno doba, no ime Scardona prvi put se u povijesnim zapisima spominje kasnije, u djelima antičkih pisaca. Plinije Stariji (Gaius Plinius Secundus Maiorr, 23.-79. g. posl. Kr.), koji nabrajajući gradove Liburnije, opisuje Scardonu kao jedan od njezinih važnijih gradova. Dok opisuje jugoistočnu granicu Liburnije prema Delmatima, početkom 1. st., uz Scardonu spominje i rijeku Krku. Strabon (geograf 1. st. pr. Kr.) naziva Scardonu „gradom Liburna“ i napominje da se ona nalazi na obali rijeke Titius (Krka), u blizini njena ušća. Klaudije Ptolomej (geograf i astronom, 2. st. posl. Kr.) tvrdi da je Scardona grad na liburnskoj obali.

Znakovi rane opstojnosti grada sa ilirskim, a kasnije rimskim predznakom danas se zrcale u bogatim arheološkim nalazima na lokalitetima: Rokovača, Đardin, Maraguša.

Rezultati tridesetogodišnjih sustavnih arheoloških istraživanja u Rokovači potvrdili su kako se u toj zelenoj uvali osim rimskih sarkofaga još nalazilo lučko postrojenje Horea s ornamentikom kamenog mozaika, što nedvojbeno govori da je Scardona u rimsko doba bila značajna trgovačka luka. Lokalitet Đardin sa svojim bogatim arheološkim nalazima (zlatni ukrasi, narukvice, ogrlice, prstenje od jantara, stakleni predmeti, medicinski i kozmetički pribor, itd.) ukazuje na to da su u rimsko doba u Scardoni živjeli pripadnici visokog staleža, a u Maraguši visoki vojni časnici od 1.-do 5. st. posl. Kr.

Potkraj 5. i početkom 6. stoljeća rimsku Scardonu pustoše prodori barbarskih naroda Gota. Međutim i prije dolaska Slavena (Hrvata), Skradin postaje grad kršćanske vjere i uljudbe. To zapravo znači kako je nakon razdoblja kasne antike, početkom 6. stoljeća Skradin postao biskupsko središte. Naime, skradinski biskup Konstantin (Constantinus) sudjeluje na zasjedanju Prvog koncila u Saloni 530. godine. Biskupsko središte Skradin je zadržao, uz prekide u srednjem vijeku, sve do 1830. godine, kada je bulom pape Leona XII. „Locum beati Petri“ ukinuta skradinska biskupija.

Početak srednjovjekovnog razdoblja, obilježen je seobama, provalama i pustošenjima mnogih plemena i naroda, što u znatnoj mjeri utječe na gospodarsko i političko slabljenje Skradina i do urušavanja nekih do tada općih kulturno-civilizacijskih vrijednosti postavljenih za vrijeme rimske vlasti. Ipak, u sljedećim periodima dolazi do pozitivnog pomaka; Skradin zadržava svoj urbani kontinuitet i regionalnu važnost kao biskupsko središte i značajna luka, no upravno-politički primat prepušta susjednom šubićevskom Bribiru, sjedištu starohrvatske župe, a kasnije Šibeniku, prvome hrvatskom gradu na istočnoj obali Jadrana.

Težnje susjednih država i naroda da ovladaju hrvatskim jadranskim prostorom najbolje dolaze do izražaja krajem srednjeg vijeka, kada dolazi do slabljenja Hrvatsko-ugarskog kraljevstva, potenciranog unutarnjim slabostima s jedne strane te osmanskim osvajanjima i pritiskom Venecije s druge strane. U takvoj konstelaciji snaga Skradin, uz činjenicu da je otrgnut od ostatka hrvatskog prostora (kao i cijela Dalmacija), kao granično područje obilježeno čestim sukobima i pustošenjima, doživljava gospodarsko i kulturno propadanje.

Propašću Venecije i nakon kratkotrajne francuske vlasti, Skradin dolazi pod vlast Austrije. Činjenica da se Skradin poslije višestoljetne vlasti Osmanskog carstva i Venecije našao u sklopu države u kojoj je živjela većina Hrvata, jedan je od rijetkih pozitivnih aspekata austrijske vlasti nad ovim područjem. Za vrijeme austrijske vlasti Skradin gubi biskupsko središte, gospodarski i demografski stagnira te ne uspijeva adekvatno iskoristiti svoje gospodarske kapacitete.

Ovi nepovoljni gospodarsko-demografski trendovi nastavljeni su, pa čak i pogoršani, u periodu Prve, monarhističke, i Druge, komunističke, Jugoslavije. To je osobito izraženo u komunističkoj Jugoslaviji kada dolazi do snažnoga industrijskog i turističkog zamaha u većim gradovima na obali (Šibenik, Zadar, Split), što Skradin suočava s negativnim posljedicama ekonomskih migracija, izraženima u najvećoj mjeri gubitkom intelektualnih resursa, kao pretpostavke za gospodarski i kulturni napredak prostora.

Velikosrpska agresija devedesetih godina 20. stoljeća suočava Skradin s jednom od najtežih epizoda u njegovoj dugoj povijesti; njezine posljedice, u prvom redu materijalna razaranja i migracija stanovništva, usporavaju, ali ne zaustavljaju, očekivani gospodarski napredak. Pozitivni gospodarski trendovi i oporavak gospodarstva na razini države vidljiv je i na primjeru Skradina. Infrastrukturni i gospodarski projekti koje provode vlade Republike Hrvatske i lokalna vlast idu tome u prilog, te su jedan od preduvjeta gospodarskoga, a time i demografskog, napretka Skradina i njegovog pozicioniranja kao mikroregionalnog središta ovog dijela županije.

...